DAMIR PEŠORDA TAIKU HRSVIJET, 06 RUJAN 2013

DAMIR PEŠORDA TAIKU

HRSVIJET, 06 RUJAN 2013

U nekoliko navrata reče mi da te je Matoševa ''Stara pjesma'' predodredila još kao dječarca da svoj život zavjetuješ Hrvatskoj. Navlastito onaj stih iz druge tercine, pretposljednji: Ni umrijeti za te Hrvat snage nema. Pjesmu si govorio naizust, kao i brojne druge, kao i cijele ulomke iz Platona, Spenglera, Dostojevskog. Ono što me potresa zapamtim bez učenja i napora, govorio si. Što ti je grebena sudbina, da si iznikao negdje drugdje, čitao bi neke druge pjesme. I svi bi bilo drugačije, a opet isto – jer čovjek mora za nešto umrijeti. Samo sitnjavež ljudska hvata se ovoga ovdje i sada kao čičak čarapa i nogavica. E, ima, ima – zarekao si se nad Matoševom turobnom jadikovkom – ima barem jedan, ja! Velike riječi za dječarca, sudbonosne za Taika. I sad dok se prisjećam tih naših razgovora, sričem – da, baš sričem kao s nekog zaslona u dubini sjećanja - stihove te pjesme jer je, eto, i ja, iako nevješt pamćenju stihova, kao dječarac napamet naučih: O, ta uska varoš, o ti uski ljudi, 
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva, 
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi, 
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva! Čemu iskren razum koji zdravo sudi, 
Čemu polet duše i srce koje sniva, 
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi, 
Usred kukavica čemu krepost diva? Među narodima mi Hrvati sada 
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti, 
Osuđeni pasti i propasti bez časti. Domovino moja, tvoje sunce pada, 
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema, 
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema. Sričem i udarim se rukom po čelu, opet si me nadmudrio, nadigrao, zaveo na krivi put! Ta tvoja goričanska dovitljivost činila te nenadmašnim u intelektualnom nadigravanju. Pisati nisi volio, poput Sokrata i onih Grka koji cijenjaše više govor od pisma radije si govorio. Opraštam ti to malo lukavstvo, to što si me naveo na pomisao da ti u Matoševoj pjesmi važnije bjehu tercine od katrena. Kako sam mogao i pomisliti da čovjek poput tebe išta gleda parcijalno, trgovački ili prigodničarski!? A, zapravo, sada to vidim, podjednako te kao i nacionalna nesloboda mučila i ''ta uska varoš'' i ''ti uski ljudi'', cijelo to okruženje u kojem ''zdrav razum'', ''polet duše i srce koje sniva'' ne vrijede gotovo ništa. Ta se pjesma proročanski nalijepila na tebe, i kao da si je živio unatrag, s kraja prema početku. Nadvladao si ''propast'' koju ti je ''stranac spremao'', pokazao spremnost žrtve za Domovinu, dočekao da joj izađe sunce slobode, dočekao da se i Hrvati pod Tuđmanom svrstaju među narode slobodne i poštovanja dostojne, kroz sve te nevolje sačuvao zdrav razum, polet duše i srce koje sniva, ali na koncu te ubi ''ta uska varoš … ti uski ljudi … taj puk što dnevno već slijepac biva''. Opraštam ti i to što me na kraju, ma koliko te cijenio, učini zavidnim, a to nikada nisam volio biti. Ne zavidim ti na životu pustolovnom, junačkom i dramatičnom jer nisam ni pustolov ni junak, a drame se klonim koliko mogu, ma zavidim ti što si me opet nadigrao, vječnim mukom nadgovorio, još jednu slatkogorku raspravu dobio. Jer, prijatelju, ti sad znaš istinu, ma kakva ona bila! Meni ostaje tapkati u polumraku i tumačiti nestalne sjene na zidu. A ti meni i svima nama koji smo te poštovali, ako možeš, oprosti što te nismo znali dostojno slijediti dok si bio među nama. A možeš, znam, jer u tebe je srce veliko. Srce koje sniva.

Damir Pešorda

Tko je ubio Zvonka Bušića?

Tihomir Dujmović 

Oteti zrakoplov u želji da svjetski mediji bar jedan dan pišu istinu o Hrvatskoj i njenoj poniženosti u Jugoslaviji, napraviti to pri punoj svijesti da će taj čin donjeti tešku robiju, napraviti to iz golog idealizma, takve žrtve za Hrvatsku uistinu od Zrinskih i Frankopana nije bilo. Njegov odnos prema putnicima u zrakoplovu je bio takav da je dio njih svjedočio na sudu Bušiću u korist! Kad ste čuli za takav primjer? Da putnici u otetom avionu svjedoče na sudu u korist otmičara? Možda bi danas trebalo u prvom redu govoriti o podlosti u kojoj je Milanovićeva Vlada naložila promptno stavljanje čirilićnih ploča da uzvrati HDZ-u što je preuzeo vlast u gradskoj skupštini. Zacijelo bi trebalo reći da su to napravili u prvom redu zato da ih nitko ne pita o detaljima neobično čudne činjenice da je BDP pao samo 0,7 posto a industrijska proizvodnja četiri posto što praktički znači, kad zbrojite pad industrijske potrošnje zadnjih godina da je gotovo pa i nemamo. Sigurno bi trebalo pisati o povezanosti ove matematike i novoj metodi izračuna našeg gospodarskog stanja i činjenici da je ministar Grčić u toj službi namjestio novog čovjeka pa kuloari tvrde su nekako navukli pad od 0,7 posto koji je publici medijski prihvatljiv. Nema nikakve dvojbe da bi trebalo govoriti o državnom nasilju u Vukovaru, napose o držanju gradonačelnika Sabe koji se ne ponaša kao gradonačelnik svih vukovaraca nego kao s jedne strane povjerenik Vlade za Vukovar, ali ujedno i predstavnik onih koji ćirilicu zazivaju i trebaju. Nema nikakve dvojbe da bi trebalo pisati o tome da je Sabo prestao biti moralnim gradonačlenikom grada onog trenutka kada nije upravo kao prvi čovjek tog izmučenog grada zatražio od Vlade da ne širi mržnju i da zaustavi postavljanje ploča.To bi bio potez gradonačelnika Vukovara, ova šutnja i Sabina podrška ovoj nasilnoj akciji, to je držanje vladinog povjerenika za Vukovar i političkog javnog bilježnika vukovarskih Srba koji provodi njihovu želju.Uostalom dan uoči izbora nije bio nigdje drugdje negoli u Novom Sadu. Što je tamo radio? S kim se o čemu dogovarao? Ne znamo, ali matematički znamo da su vukovarski Srbi dan kasnije masovno glasovali za njega.Nema dvojbe da Vukovar i Sabino držanje traže plahte teksta jer nitko grad kao grad, kao mjesto gdje žive i oni koji hoće ploče i oni koji ih razbijaju nije tako izdao kao njegov gradonačelnik. Da, naravno da je tu i Milanović koji u moralnom smislu nakon ovog nasilja u Vukovaru za mnoge Slavonce nije premijer osim što ga štiti sila.Ovako izgleda pravna država kod njega:kad mu zakon ne odgovara onda mijenja zakon kao u slučaju lex Perković i to po cijenu svađe sa cijelim svijetom, ali kad mu zakon politički odgovara ne mijenja recimo ustavni zakon na način da se za dvojezičnost napravi iznimka u slučaju Vukovara.I kad nakon svega baš on kaže da se pravna država mora poštivati čovjeku mozak stane.Milanović je zapravo prešao rubikon, ovo je pravi kraj Milanovićeve Vlade i uz svu medijsku kontrolu neće moći oprati narodu svijest u ovoj priči.Gradu kojem pravna država nije pronašla stotine nestalih sugrađana, gradu kojem pravna država nije otkrila ime jezivih silovanja, gradu u kojem u policiji uredno rade bivši martićevci, gradu u kojem ni prava ni pravice nema godinama, tom gradu je pravna država donijela ćirlilicu jer da se pravna država mora poštivati!? Čirilicu onima koji nikad u ovih 20 godina nisu stali u kolonu sjećanja? Ćirilicu onima koji nisu otkrili gdje je gotovo tisuću nestalih Hrvata? Ćirilicu onima koji sami nemaju potrebe otkriti silovatelje u svojim redovima? Ćirilica kao nagrada? I zašto se uporno i uporno ignorira činjenica da nikad, ali baš nikad ne bi imali ovakav problem s Vukovarom da Ivica Račan i njegova famozna Vlada nisu promijenili ustavni zakon o manjinama nakon 3. siječnja? Jer ,Tuđman je donio zakon o manjinama i po tom zakonu tamo gdje manjina živi u statistici 51 posto ima pravo na dvojezičnost.No onda dolazi Račan i ničim izazvan mijenja taj postotak i donosi novi detalj ustavnig zakona o manjinama koji kaže: ako manjine na nekom području ima 33 posto ona ima pravo na dvojezičnost. Dakle, notorno je da je Račan pravi krivac za ovaj rat oko ćirilice, ali baš niti jedan medij ne poštuje tu povijesnu istinu! O svemu tome bi trebalo pisati i govoriti ali neću šire o tome danas jer kad se čovjek koji je nevjerojatne 32 godine proveo u zatvoru zbog žrtve za Hrvatsku vrati u sanjanu domovinu da bi si nakon pet godina života u njoj izbezumljen od razočaranja ispalio metak u glavu onda taj metak nadkriljuje sve dnevne relacije. Zvonko Bušić je naime bio najveći hrvatski idealist, hodajući mučenik i isposnik, koji je za Hrvatsku uistinu bio spreman napraviti što god bi ona od njega zatražila. Nitko od nas nije bio kao on, kako je iskreno i točno na grobu istaknuo fra. Grbeša! Ali, baš nitko! Oteti zrakoplov u želji da svjetski mediji bar jedan dan pišu istinu o Hrvatskoj i njenoj poniženosti u Jugoslaviji, napraviti to pri punoj svijesti da će taj čin donjeti tešku robiju, napraviti to iz golog idealizma, takve žrtve za Hrvatsku uistinu od Zrinskih i Frankopana nije bilo. Njegov odnos prema putnicima u zrakoplovu je bio takav da je dio njih svjedočio na sudu Bušiću u korist! Kad ste čuli za takav primjer? Da putnici u otetom avionu svjedoče na sudu u korist otmičara? Da, pri tom je napravljena glupost i došlo je do tragedije pod uvjetima koji do danas nisu rasvjetljeni. Neshvatljivo je da je policija tako nestručno otvorila ormar gdje je bila bomba, da je ta bomba ispala na pod i kotroljala se po njujorškom kolodvoru! Nevjerojatno da tada nije eksplodirala! Eksplodirala je nešto kasnije i donijela tragediju kad je jedan policajac neovlašten za demontiranje bombi otišao na demontiranje, nepozvan i nestručan ali time ništa manje nevin. Da, jedan nevin život je oduzet,poginuo je policajac...I Zvonko Bušić je tu tragediju platio s 32 godine najtežih američkih zatvora.Julie Bušić je za taj nevjerojatni razvoj situacije platila robijom od 14 godina.

Hrvatski mediji su ga prezirali 

Ali, kad su izašli iz zatvora i stigli u Hrvatsku oni nisu za hrvatske medije prestali biti teroristi. Jer hrvatski mediji i ljudi koji ih vode ne bi 1976 godine ništa napravili za Hrvatsku. Ni danas! Njima Titova Jugoslavija nije bila mrska, to nije bila tamnica za Hrvate, ona je po njima imala nekih mana, ali nikako nju rušiti i stvarati hrvatsku državu. Ni za živu glavu! Tu leži problem hrvatskih medija i Zvonka Bušića. Što se mediji politički ne slažu sa Bušićem 1976 godine čak i da se nikome ništa u toj akciji nije dogodilo! Naime i da se tragedija nije dogodila Bušić bi za njih bio zlotvor! Jer im ruši Jugoslaviju! Tu je problem! Mediji, prokleti hrvatski mediji i šefa Stassija kad je bio ovdje i članove Baden Majnhof ugostili su sa ljepšim riječima negoli Zvonka Bušića! A tek nepravdu koju čine Julie Bušić, toj hodajućoj Penelopi! Ali, nema u ženskom i obiteljskom tisku priča o modernoj Penelopi koja 32 godine čeka svog čovjeka niti ima intervjua s tom nevjerojatnom ženom.Ne, Mani Gotovac i njezini ljubavnici to je tema! Serverina i njeni pornići, to je tema!Nives Celzijus!To, a ne priča o hrvatskoj Penelopi! To osim toga nije samo priča o ženi koja je čekala muža 32 godine, a takvog primjera danas zapravo i nema, to je priča o Amerikanki koja je toliko uronila u hrvatsku zbilju da je napisala knjigu o silovanim Vukovarkama. Niti to je neće dovesti ni u Gloriju, ni kod Branke Kamenski, najmanje u „Drugi format“ kod Vlatke Kolarević ! Zar to nije bolesno?!Zar nije nenormalno da niti jedna hrvatska spisateljica nije napisala retka o silovanim Vukovarkama nego je knjigu o tome napisala jedna Amerikanka i prit tom je mediji kao po komandi izbjegavju već godinama? Što je Hrvatska nego običan Titov mentalni zatvor kad je tako nešto moguće?

Nacija nezahvalnih ljudi

Sve je to gledao Zvonko Bušić i negdje si je mislio, dragi moji Hrvati jeste li vi uopće svjesni što sami sebi radite? Ne meni i Julie! Sebi, braćo moja! Vi sami sebi dobrovoljno mijenjate sustav vrijednosti, a to je najvažnija vertikala svakom narodu i svakom pojedincu! A ni po čemu se ne vidi da vas iritira ta stvarnost! U takvoj Hrvatskoj, u moralno korumpiranoj Hrvatskoj čije elite nisu na visini zadatka, čija Crkva je utonula u korupciju, u Hrvatskoj u kojoj ste za nadnicu spremni žmiriti da živite u recikliranoj Jugoslaviji, gdje se dopodne klanjate Mesiću i Josipoviću da bi navečer gledali „Žikinu dinastiju“ na TV i sve to bez otpora i sve to bez krika i sve to bez osobite borbe, u takvoj Hrvatskoj ja ne mogu živjeti. To je neizgovorena, ali jasna poruka Zvonka Bušića! Oprostite, ali ne mogu! Ne zamjerite mi na tom metku, ali ja jednostavno ne mogu. Vidite li da se Hrvatska u kojoj živimo valja u blatu političkog nemorala, korupcije, neljudskosti, kupleraja svake vrste, da se natječete u tome tko će za šaku novca prije prodati vlastitu mater? Zaboga, vidite li da živimo u Hrvatskoj u kojoj su jugoslavenstvo i regija življe nego Hrvatska i hrvatstvo! Da su nam elite paralizirane korupcijom i upravo razvratnim političkim nemoralom gdje može svatko sa svakim. A pri tom taj kupleraj nije ni na kakvu korist Hrvatskoj! I svi ste u nekim malim sitnim interesima i uopće ne vidite da gubite cjelinu i okvir do neprepoznatljivosti, samo da te male sitne interse zadovoljite. Ne razumijem vas. I ne mogu kao vi. Materijalno mi ništa ne znači. Vi se pak davite u dnevnoj halapljivosti za meterijalnim. I pri tom ne vidite, fantastično je kako ne vidite da gubite sve! Ja tako ne mogu braćo moja,možda ja nisam u pravu, možda to tako danas mora biti, ali ja tako ne mogu. Ne mogu osim toga gledati kako mirno kraj vas prolaze svi ti jugoslavenski vlakovi, kako svakim danom nestaje po mrvica Hrvatske i nastaje mrvica bivše Jugoslavije. Kulturološki, vrijednosno, folklorno, ali i suštinski, u odnosu prema Bogu, u odnosu prema domovini, u odnosu prema povijesti, u odnosu prema budućnosti.Iako niti to nisam čuo da je bilo kada izgovorio, sad kad imamo njegov kraj ispred sebe zacijelo je mislio i ovo: niste bili fer niti prema meni dragi moji Hrvati! Jer, vi domoljubi, vi koji ste na mojoj strani ulice ništa niste napravili da se laž o meni demontira.Vi znate da ja nisam terorist, vi znate da su i Mandela i Arafat uistinu bili teroristi i da su tretirani kao velikani, Nobelove nagrade su im se djelile, vi znate da je Tito u bombaškom procesu bio faktički terorist, a KPJ do drugog svjetskog rata u nizu akcija klasična teroristička organizacija, ali da ja nisam bio terorist.Vi znate da sam onu akciju izveo čista srca da kriknem za Hrvatsku, i to baš tada kada je nakon pada „proljeća“ sve djelovalo tako beznadno. Niste se izborili za istinu o meni,nije vas više bila briga.Od strke za dnevnu halapljivost više vas ni za što nije bila briga.Tako sam ja otčitao njegov završni čin,nema dvojbe da je tako nekako razmišljao Zvonko Bušić premda ga nikada nisam čuo da tako govori. To bi bilo ispod njegova nivoa. Moj zadnj razgovor s Zvonkom Bušićem I u tome se vidi njegova nevjerojatna veličina, da nikada ali baš nikada o sebi nije govorio, o svojim mukama, i o našoj nezahvalnosti. Nije o tome ništa rekao niti kad smo se čuli posljednji put, samo dan prije negoli je otišao zauvijek. Nazvao me je na telefon nakon povratka iz Udbine i tema je opet bila ista: Hrvatska i samo Hrvatska,ima li nade,ima li izlaza,što će sutra sa Hrvatskom biti, kamo idemo i kako zaustaviti zlo.Možemo li se nadati uspjehu jedne političke opcije ili drugoj kombinaciji, gdje je pukotina da se tu prošulja Hrvatska, gdje je šansa da se uzdigne i spasi! Bio je uistinu razočaran,zapravo revoltiran onime što je vidio u Udbini, otvoreno je o tome govorio, ali ni po čemu se nije dalo naslutiti da je to njegov kraj. Varirali smo jednu opciju, drugu opciju, nasmijali se par puta i rastali kao toliko puta ranije. Bio je to klasičan, tipičan, normalan razgovor kakav smo puno puta znali vodili. No, premda to nije htio priznati i pokazati ni tada ni ranije Zvonko Bušić je odnosom Hrvatske prema njemu bio razočaran. Deprimiran. Prvih godina je hodao po svijetu uopće ne razumijevajući tu besmislenu strku u kojoj živimo! Znao mi je reći da uopće ne razumije zašto svi tako silno svaki dan žurimo kao da ta žurba ima neki razložni cilj. Gotovo da mu je to bilo smiješno! Život u svojoj punini, život kao poslanje, kao misija,to je za njega dakako bilo nešto puno više od obične strke! Istinske životne vrednote, one za kojima ništa ne žalimo, vrednote vrijedne robije i svake kazne miljama su bile daleko od one obične dnevne strke koja od nas radi robove.I onda je ušao u arenu i onda je pokušao Hrvatsku promijeniti i postaviti neke moralne uzuse po kojima se ovdje odavno ne živi i strahovito se razočarao. Sad znamo da ga je toliko žderalo da je podignuo ruku na sebe.Ako nije bio u pravu,ako je krivo vidio, pokažimo mu mi koji smo živi, da nije bio u pravu! Ili prignimo glavu od srama! Zvonko Bušić nije bio za ovaj svijet Zvonko Bušić nije bio za ovaj svijet, šapnula mi je na oproštaju od Zvonka nevjerojatna Julie Bušić.I bila je u pravu.Iako nitko nema pravo suditi,čuje se poneki glas koji pita: uz svu razočaranost Hrvatskom koja je bila opravdana, je li se to smjelo zbog Julie napraviti? Naime, život je pokazao da je zapravo Julie njegova Hrvatska! Samo ga je ona razumijela, samo mu je ona uzvraćala neizmjernu ljubav, samo mu je ona bila odana onako kako je to trebala biti Hrvatska! Samo ga je ona voljela kako ga je Hrvatska trebala voljeti! Kolosalna, ponizna, strpljiva i beskrajno odana ljubav! No, njega je opčinjavala borba za opću stvar, Hrvatska kao božanstvo, Hrvatska kao metafizika, Hrvatska kao nešto vrijedno robije, Hrvatska kao smisao i konačna punina života, Hrvatska kao poslanje. Oni pak koji postavljaju pitanje da li je to smio zbog Julie napraviti imaju odgovor druge vrste: Julie i danas stoji na vrhu te planine i voli ga kao što ga je voljela sve te silne godine i siguran sam da mu ništa ne zamjera....www.amazon.com

Neopisiva ljubav Julie Bušić

Da, siguran sam da ta ljubav ne dopušta da mu se bilo što zamjeri, pa i ovaj kraj. I ako mu netko i zamjeri što je njoj nanio bol, siguran sam da ga ona voli i nakon svega i da mu nije zamjerila što je otišao svojim putem. A u tim kategorijama i u tim relacijama nestaje pravo na bilo čije dileme.Tu raspravu svojom veličanstvenom ljubavlju zapravo ona prekida. To ne može svatko razumijeti! Na te visine rijetki dođu! To je ljubav o kojoj obični smrtnici ne znaju puno! To je prava esencija koju smo ponekad u kakvoj sjajnoj literaturi krajnje površno mogli razabrati, a oni su u tu esenciju uronili do kraja, to je onaj tren kad se uistinu stopi jedno u drugo i kad ništa ne živi u relacijama ljutnje, prigovora i protimbe. Hvala ti Zvonko na svemu, a Julie ti se ne daj, pronosi istinu o jednoj nevjerojatnoj ljubavi i jednom nevjerojatnom idealizmu i pronosi tu baklju dok te noge nose i glas ne izdaje.Pronosi priču o jednom čovjeku i jednoj ljubavi kakvu svijet nije vidio! 

• Autor: Tihomir Dujmović

·       PORTAL  DNEVNO.HR

                                                      Julijana i Zvonko Bušić