Zvonko Bušić nikada nije bio terorist. On je bio nacionalni revolucionar
ŽRTVOVANJE ZA DOMOVINU - Je li Hrvatska Platonova pećina?
Prof. dr. sc. Zdravko Tomac
Veliki domoljub Zvonko Bušić, koji je izvršio samoubojstvo, napisao je u svojem oproštajnom pismu jednu znakovitu rečenicu "nisam mogao živjeti u Platonovoj pećini". Ustvari, poručio je da ne smijemo dozvoliti da Hrvatska bude Platonova pećina. Njegovo samoubojstvo je zadnji njegov prinos njegovoj životnoj borbi za slobodnu, demokratsku i sretnu Hrvatsku. To je krik koji nas treba probuditi i pokrenuti kako bi se pobunili i izašli iz Platonove pećine, kako ne bi dozvolili da i dalje Hrvatska bude Platonova pećina. Jedan od najvećih filozofa svih vremena, Platon, svojom pričom o čovjeku u pećini prije više od dvije tisuće godina opisao je i situaciju suvremenog otuđenog čovjeka, neslobodnog, zarobljenog kojem se nameće virtualni svijet, svijet privida, sjena i opsjena kao realni svijet a stvarni svijet se pretvara u privid. Zvonko Bušić je na dugogodišnjoj robiji postao izuzetan filozof, mislilac koji je živio u svom svijetu ideja i ideala i kojeg nije mogla slomiti ni doživotna robija jer je vjerovao u svoje ideale i bolji svijet jer je vjerovao da njegova žrtva ne će biti uzaludna, da će Hrvati izaći iz pećine na slobodu i da će prije ili kasnije živjeti u svojoj slobodnoj državi. Naglo je porastao interes što je to Platonova pećina. Mnogi me pitaju da im objasnim. Platon opisuje čovjeka koji je zarobljen u pećini, okovan, tako da se ne može okrenuti prema svjetlu koji stalno gleda u zid suprotno svjetlu i doživljava vanjski svijet kao svijet sjena te postupno te sjene i slike doživljava kao realnost i vjeruje da je to zbiljnost. Kada bi ga oslobodili on bi se uplašio zbiljnosti jer bi ju smatrao nerealnom. Dakle, u Platonovoj pećini čovjek sjene i opsjene doživljava kao zbiljnost a zbiljnost kao nerealnost. Slično se događa u suvremenom svijetu. Mediji stvaraju virtualni svijet, čovjek je bombardiran stotinama i stotinama dezinformacija i lažnih informacija i stvara se lažna slika o životu i čovjek sve više počinje vjerovati u tu lažnu sliku, u virtualni svijet i sve manje je sposoban živjeti u zbiljnosti. U tom smislu Hrvatska nije izuzetak u suvremenom svijetu. Međutim, ipak je specifična jer neke stvari koje se događaju u Hrvatskoj ne događaju se u drugim državama. Upravo te stvari su "ubile" velikog domoljuba Zvonka Bušića. Sve je u Hrvatskoj u javnosti i politici drugačije od onog što je zbiljsko, sve je iskrivljeno, sve je promijenjeno, sve vrijednosti su napuštene. Današnja Hrvatska daleko je od ideala u koje je vjerovao cijeli život Zvonko Bušić, kao i mnogi drugi hrvatski domoljubi i idealisti. Ništa ga nije moglo slomiti dok je vjerovao u ostvarivanje svojih ideala, dok je vjerovao u slobodnu, sretnu i demokratsku Hrvatsku. Nije ga slomila ni činjenica da je nakon 32 godine robije u jednom trenutku kada je odbijeno pomilovanje bilo vrlo vjerojatno da nikada ne će izaći iz zatvora, da će u zatvoru i umrijeti i da nikada ne će vidjeti a kamo li doživjeti slobodnu Hrvatsku. I upravio ta vjera ga je držala na životu i davala mu je snage. Na kraju je ipak dočekao slobodnu Hrvatsku kao ostvarenje svoje životne borbe i bio je zadovoljan i sretan jer je vjerovao da je i osobno svojom žrtvom i borbom dao barem mali prinos ostvarenju povijesne težnje generacija hrvatskog naroda za svojom slobodnom i samostalnom državom. Čak je na kraju i pomilovan i vratio se u svoju Hrvatsku s velikim planovima i velikom željom da se uključi u stvaranje Hrvatske kakvu je sanjao, za kakvu se borio ne samo on nego i brojni domoljubi i idealisti iz raznih generacija hrvatskog naroda. U Hrvatskoj je dočekan hladno, kod mnogih čak i s prijezirom jer su govorili: što on hoće, zašto se želi uključiti u politički život, on je samo običan terorist. U sjajnom članku: "Bušiću je američki zatvor bio podnošljiviji od hrvatske slobode" kolumnist Milan Jajčinović je napisao sljedeće: "Ovdašnji jugonostalgičari, titoisti prijatelje i poštovatelje koji su ga dočekali na zagrebačkom aerodromu pokazali su kao skupinu nacionalnih natražnjaka koji ne dočekaju hrvatskog idealista nego terorista" Bušića. Piše Jajčinović da se tako o Bušiću govori i nakon smrti te navodi primjer dr. Žarka Puhovskog koji je u Hrvatskoj postao "mjerilo svih stvari". Puhovski je bio 70-ih godina na suprotnoj strani od Bušića, on je čak na montiranom političkom procesu svjedočio protiv hrvatskih studentskih vođa i upravo taj i takvi Puhovski i mnogi drugi držali su Bušića samo običnim teroristom. Ali nije se Zvonko Bušić ubio zbog osobnog odnosa prema njemu, zbog negiranja njegovog domoljublja i doprinosa borbi hrvatskog naroda, zbog toga što je proglašen teroristom iako nikada nije bio terorist nego nacionalni revolucionar, preteča Domovinskog rata i čovjek koji je bio spreman žrtvovati svoju slobodu i život za svoje ideale. Njega je ubilo stanje u Hrvatskoj, pretvaranje Hrvatske u pravu Platonovu pećinu u kojoj je sve iskrivljeno, sve promijenjeno, u kojoj vlada licemjerje. Iz dana u dan suočavao se s novim dokazima i činjenicama da je Hrvatska Platonova pećina a ne demokratska i slobodna država. Sve nacionalne vrijednosti i ideali su napadnuti, hrvatskom narodu se natura sustav vrijednosti koji dovodi do rashrvaćenja Hrvatske, svi nacionalni ideali se obezvrjeđuju, hrvatska država sve više dolazi u sukob s vlastitim narodom, s braniteljima, s većinom naroda, s Crkvom, s tradicijom, sa svim onim što Hrvate čini Hrvatima a Hrvatsku hrvatskom državom. To Bušić nije mogao podnijeti, to stanje duhova, tu žabokrečinu, to licemjerstvo i neiskrenost. Svjedočio je i zadnjih mjeseci nizu događaja koji su rušili sve njegove ideale, izgubio je vjeru da će biti bolje, da će se Hrvatska promijeniti, izgubio je vjeru da možemo izaći iz Platonove pećine i postati slobodan i sretan narod. Tada se odlučio na svoju posljednju žrtvu, odlučio se na samoubojstvo kao krik, posljednji pokušaj da razbudi svoj narod, da ga upozori da je Hrvatska postala Platonova pećina a ne slobodna država, vjerojatno se nadao da će možda ta njegova posljednja žrtva poklanjana svoga života kao poziv na promjene možda doprinijeti da se neke stvari promjene, da se većinska Hrvatska probudi i da počnemo mijenjati sadašnje stanje i vratiti se borbi za nacionalne ideale za koju je najprije žrtvovao svoju slobodu Zvonko Bušić a na kraju i vlastiti život.
Drugo ubijanje Vukovara
I upravo u ovim danima, kada se opraštamo od Zvonka Bušića, kada se konačno i u hrvatskoj javnosti počelo objektivnije govoriti o njegovom životu, kada se počela vrjednovati njegova žrtva Hrvatska doživljava nove dramatične dane. U hrvatskom Vukovaru branitelji koji su obranili i stvorili hrvatsku državu sučeljeni su s hrvatskim specijalcima i elitnim jedinicama. Vukovar živi opsadno stanje jer se nameću pod firmom provođenja zakona neke politike koje su objektivno antihrvatske i antidomoljubne, koje podcjenjuju i omalovažavaju vukovarsku žrtvu i koje čak idu tako daleko da vukovarske branitelje proglašavaju šovinistima i rušiteljima hrvatske države. Sadašnja vlast koja u ogromnoj većini nije sudjelovala u Domovinskom ratu i obrani hrvatske države uzima si za pravo da one koji su stvorili i obranili Hrvatsku proglašava neprijateljima i rušiteljima Hrvatske. To je ta Platonova pećina, sve je obrnuto od onog što je, branitelji i stvaratelji Hrvatske postaju neprijatelji a oni koji su njihovom žrtvom došli na vlast postaju čuvari onoga što su hrvatski branitelji stvorili. Hrvatska policija uhićuje oca koji je izgubio dva sina i koji još uvijek traži da se pronađu njihova tijela kako bi ih mogao sahraniti pa onda umrijeti. Ali ovoj vlasti to nije važno, ona ne poduzima sve što je potrebno da bi se otkrile tajne grobnice, da bi se Srbi natjerali da kažu istinu nego kao najvažniju stvar uvodi dvojezičnost nasilnim putem. Branitelji i žrtve tu ćirilicu doživljavaju kao simbol one politike čije su bili žrtve. Zato se bune, oni ne mogu shvatiti zašto je najvažnije danas u Hrvatskoj postaviti te ploče upravo u vrijeme kada se obnavlja velikosrpska četnička politika i ciljevi, kada se sa najvišeg mjesta u Srbiji govori kako je Vukovar srpski grad, kada se tvrdi da treba stvoriti jaku Srbiju kako bi štitili prava Srba izvan Srbije, kada se ne odustaje od lažnih optužbi, kada se i dalje tvrdi da je Oluka bila zločinački pothvat i najveće etničko čišćenje u Europi poslije Drugoga svjetskog rata.
Opasno je branitelje proglašavati neprijateljima Hrvatske, rušiteljima pravne države, nasilnicima, opasno je mirno gledati sve to što se događa u Hrvatskoj. Sve to je vidio Zvonko Bušić i nije mogao to više mirno gledati, a kako nije uspio pokrenuti političku akciju da se stanje mijenja slomio se i razočarao i u svom razočaranju našao je još samo toliko snage da se ubije i da pošalje znakovitu poruku da nije mogao živjeti u Platonovoj pećini te da pozove sve domoljube da pokušaju izaći iz Platonove pećine. To je njegova politička i ljudska oporuka, poručio nam je; ja odlazim ali vas molim i zaklinjem nastavite se boriti, nemojte se pomiriti sa sadašnjim stanjem, nemojte pristati živjeti u Platonovoj pećini.
Prof. dr. sc. Zdravko Tomac
Nema komentara:
Objavi komentar