TKO JE DOISTA BOLESNIK?
Pogledajte ovaj tekst I vidite svu velicinu predsjednika Tudjmana. Naime I na medjunarodnom skupu u Zadru pobijedila je Tudjmanova ideja/tvrdnja: Europa ce u budućnosti biti savez jakih suverenih država! Takodjer prof. dr. sc. Jure Zovko komentira I okretanje Hrvatske od gospodarskog diva Njemacke k gospodarskom bolesniku Velikoj Britaniji. Zapravo, cini se da je jasno tko je tu doista bolesnik, zar ne? ...više...http://koca111.
NJEMAČKA DO DRINE
Ugledne njemačke novine Die Welt napisale su nedavno da glavni problem Europske unije nisu više države koje su bankrotirale ili su pred bankrotom, Grčka, Španjolska i Italija, nego novi gospodarski bolesnik Velika Britanija, nekadašnja najmoćnija kolonijalna velesila. Očito se situacija u postkolonijalnom razdoblju stubokom promijenila.
Tijekom međunarodnoga znanstvenog skupa o kulturno-povijesnoj dimenziji Europe na Sveučilištu u Zadru vodila se žustra završna rasprava o tome hoće li Europa u budućnosti biti savez jakih suverenih država ili državna zajednica regija. Iako su politolozi i teoretičari političke filozofije smatrali da s 21. stoljećem ulazimo u novo razdoblje postnacionalnih država, koje će sve više naglašavati multikulturno obilježje i pluralizam različitosti, najnoviji razvoji događaja potvrđuje upravo suprotnost. Nakon raspada multinacionalnih država realnoga socijalizma poput Sovjetskoga Saveza, Čehoslovačke i SFRJ sve su veći izgledi da će se ponoviti slična priča u multinacionalnim saveznim državama Europske unije kao što su primjerice Belgija, Španjolska i Velika Britanija. Za razliku od država koja su slobodarska gibanja potkraj prošloga stoljeća koristile u segregacijske svrhe jedino je Savezna Republika Njemačka veliku Mirovnu revoluciju 1889. iskoristila za vlastito ujedinjenje. Konzervativni njemački filozof Dieter Henrich izrazio je u svojoj knjizi «Eine Republik Deutschland» (1990.) bojazan i zabrinutost da će nakon ujedinjenja Njemačka postati obična regionalna država koja neće više biti središte svjetskih političkih događanja kao što je bila u vrijeme Hladnoga rata kada je na njemačkom teritoriju bila smještena većina nuklearnih raketa srednjeg i kratkoga dometa. Međutim, sposobni njemački političari Gerhard Schröder i Angela Merkel uspjeli su u kratkom vremenskom razdoblju od Njemačke koja je bila objekt prepiranja svjetskih velesila i njihovih saveznika stvoriti moćnu gospodarsku silu koja je preuzela dominantnu ulogu unutar Europske unije postavši u kratkom razdoblju jedan od najznačajnijih subjekata odlučivanja na svjetskoj političkoj pozornici. Nije suvišno istaknuti da je Njemačka bila jedina država u Europskoj uniji u kojoj se gotovo nije ni osjetila svjetska gospodarska kriza 2007. koja je poput kuge poharala gospodarstvo u mediteranskim zemljama Europske unije. Ugledne njemačke novine Die Welt napisale su nedavno da glavni problem Europske unije nisu više države koje su bankrotirale ili su pred bankrotom, Grčka, Španjolska i Italija, nego novi gospodarski bolesnik Velika Britanija, nekadašnja najmoćnija kolonijalna velesila. Očito se situacija u postkolonijalnom razdoblju stubokom promijenila. Dolaskom na vlast 2010. godine britanski je premijer David Cameron optimistički obećao gospodarski rast od 5,7 posto nešto po uzoru na situaciju u Njemačkoj. Ostvareno je samo 0,9 posto što Veliku Britaniju stavlja u rang niži od Eurozone. Istodobno, najveći britanski protivnik u Europskoj uniji, Savezna Republika Njemačka bilježi nezapamćeni gospodarski rast, uvodi red u Eurozoni i pokušava stabilizirati gospodarsku situaciju u nemirnom području seizmičke, mediteranske zone. Ako proanaliziramo 13 razloga uspješnosti njemačkoga gospodarstva koje je nedavno naveo Frankfurter Allgemeine, među kojima dominiraju stručnost, inovativnost, profesionalnost, vrhunska kvaliteta proizvoda, permanentni rast izvoza, onda nam postaje jasno da je gospodarska situacija zapravo odraz stanja duha: mens sana in corpore sano.
Zvuči zapravo surealistički podsjetiti se da je slogan “Made in Germany“ nastao 1887. kod ponosnih engleskih industrijalaca kao rugalica za lošu kvalitetu proizvoda. Danas kada vidite taj natpis, u pravilu kupujete proizvod i ne pitate za cijenu. “Made in Germany“ ima svoju najnoviju japansku varijaciju koja se odnosi na njemačke proizvode: “Klasse statt Masse” (klasa umjesto masa). Popularna njemačka kancelarka Angie Merkel ne treba zapravo ništa reći tijekom predizborne kampanje; dovoljno je da se samo pojavi na perfektno organiziranim skupovima i nazdravi kriglom piva za novi mandat. Njemačkim građanima je uglavnom sve jasno. U čemu je tajna ove političarke koja je nekoć kao kemičarka oblačila traperice i majice, a danas u otmjeno skrojenim tamnim kostimima kroji europsku i svjetsku politiku. Analitičari se uglavnom slažu da gospođa Merkel ne nastupa više u europskim krugovima kao političarka nego se zapravo ponaša kao liječnica koja strpljivo sasluša pacijente, a potom uspostavlja dijagnozu. Hrvatski premijer Zoran Milanović genijalno je pronašao za Republiku Hrvatsku nedvojbeno najbolju političku opciju. Neposredno prije ulaska u EU odlučio je zbog nekadašnjih udbaša zaratiti s Njemačkom kao najmoćnijom velesilom u Europskoj uniji. Scenarij završetka sukoba nije teško predvidjeti: slijedi “okupacija u 26 slika”. Čudi me da hrvatski građani izražavaju svoje nezadovoljstvo radom sadašnje Vlade i ne prepoznaju Premijerovo veleumno rješenje. Bit će, naravno, prilike za mlade antifašiste i njihovo partizansko djelovanje. Ministarstvo kulture financirat će nove partizanske filmove, pod uvjetom da buduća ministrica ne bude Anja Šovagović, u kojima će glumiti novi velikani naše kinematografije poput Bate Živojinovića, Ljubiše Samardžića, Borisa Dvornika, Borisa Buzančića… Umjesto tranzicijskog filmskog klasika “Što je muškarac bez brkova?” gledat ćemo “Kancelarka s brčićima”, novi uradak hrvatskih postmodernističkih redatelja. Ustavna odredba o Republici Hrvatskoj zasnovanoj na stečevinama antifašizma dobit će jednu novu post-anti-faštističku dimenziju. Ovih smo dana mogli čitati kako je Vladin Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske dao naputke Hrvatima u BiH, kao i onima koji vuku svoje podrijetlo iz ovih krajeva, kako se pri sljedećem popisu stanovništva izjasniti: po nacionalnosti Hrvat (pitanje broj 24.), po vjeroispovijesti katolik (pitanje broj 25.) te da govore hrvatskim jezikom (pitanje broj 26.). Nadam se da moji Hercegovci neće prihvatiti ovo zadiranje u njihovu autonomiju te da će se izjasniti sukladno podrijetlu svoga imena. Praotac svih Hercegovaca, “Herzog” Stjepan Vukčić Kosača prihvatio je godine Gospodnje 1448. savezništvo njemačkoga Kaisera Friedricha III i prenio naziv na cijelu regiju Hercegovinu. Turci su pokorili zemlju Hum, ali ostalo je nepokoreno ime Hercegovina. Ta tradicija ljubavi i poštovanja prema svemu što ima njemačku kvalitetu desetljećima je dominirala kod stanovnika južno od Ivan planine. Moram priznati da nikada nisam posebno isticao svoj hercegovački identitet. No, u vremenu antihercegovačke histerije koju je sustavno provodio najznačajniji politički zatvorenik u Remetincu u dosluhu s komunističkim aparatčikima i kod mene je postupno rasla simpatija prema vlastitim korijenima. Animozitet prema Hercegovcima koji sam debelo osjetio na vlastitoj koži stvorio je od mene via negationis europskoga Hercegovca. Čak se i talijanist Nino Raspudić slaže sa mnom da smo mi Hercegovci uvijek voljeli njemačku književnost, glazbu i filozofiju. Svoju ljubav prema umjetnosti izražavali smo kupovanjem najmodernijih njemačkih “pila” različitih profila koje su krasile hercegovačke vozne parkove. Kao gastarbajteri smo promicali ideje da je u nogometu uvijek bolje navijati za pobjednike tj. Njemačku nego za gubitnike kao što je bila SFRJ. Nadam se - kao što se katolici nadaju da će poslije smrti baštiniti život vječni - da će u jednoj budućoj postnacionalnoj “Europi regija”, u kojoj će zasigurno dominirati Nijemci, hercegovačka regija zbog dugogodišnjeg pritajenog savezništva igrati značajnu ulogu. Na simpoziju u Zadru moj je sarajevski kolega Samir Arnautović govorio o zabrinjavajućem pomanjkanju interesa za Europsku uniju kod bosansko-hercegovačkih političara. Evidentno je da Srbi u BiH daleko više naginju prema Moskvi nego prema Bruxellesu, a bošnjački političari su, sukladno tradiciji suncokreta, svoja jedra okrenuli prema novim vjetrovima koji pušu iz Istanbula. A tamo vedri i oblači pritajeni islamski fundamentalist Recep Tayyip Erdoğan koji želi pokopati kemalistički model sekularne države. Kada su me u diskusiji njemačke kolege upitale za moju opciju u BiH s obzirom na činjenicu da sam tamo rođen, hladnokrvno sam odgovorio: “Njemačka do Drine”. Nastao je gromoglasni smijeh, a ja sam zapravo mislio ozbiljno. Nada uvijek umire poslije nas.
· Autor: Jure Zovko / Dnevno.hr
Nema komentara:
Objavi komentar