Bog
P.S. Zapravo ovo o King Kongu: FT, MT, Susak (sjajnu knjigu o Šušku napisala je Dunja Ujević "Ministar obrane") mi samo pokazuje koliko sam bio u pravu o MT!
Josipe, Ne znam jesi li naisao na ovaj tekst, ovo mi salje kolega s nekog FB profila, zanima me šta misliš o tom ?Biljana Borzan marginalizira "lex Perković" u Bruxellesu, jer štiti majku Rosu Čupurdiju dugogodišnju "sekretaricu" slavonskih šefova UDBA-e! Rijetkim je građanima Osijeka i Hrvatske poznata činjenica da je majka SDP-ove europarlamentarke bila dugogodišnja osobna tajnica ili kako se to nekada zvalo "sekretarica" šefa UDBA-e, ili Službe državne sigurnosti (SDS-a) za Slavoniju i Baranju sa sjedištem u Osijeku. Gospođa Rosa Čupurdija obnašala je desetljećima tu dužnost sve te godine sve do demokratskih promjena 1990. godine, do kada je bila desna ruka šefa UDBA-e, odnosno SDS-a za Slavoniju i Baranju, Dragoljuba Krnića, a nakon čega je otišla u mirovinu. Indikativno je da je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća iz te službe u Osijeku potekao i sam kontroverzni Josip Perković, tako da su "zločinačke" aktivnosti koje je SDS (UDBA) u to vrijeme provodila, na suzbijanju tzv. "neprijateljske propagande" i "antidržavne djelatnosti", ali i mogućoj krvavoj likvidaciji hrvatskih emigranata, zasigurno barem djelomično morale biti poznate i majci današnje europarlamentarke Biljane Borzan-Čupurdi ja. Podsjećamo da je ovih dana SDP-ova europarlamentarka Biljana Borzan svojim istupima pokušala u javnosti prikazati kako Europska komisija, Europski parlament i općenito političke strukture Europske unije pokazuju mali interes za tzv."lex Perković". Podsjećamo, što je govorila Biljana Borzan ovih dana: "Iako aktualna hrvatska oporba pokušava stvoriti dojam kako Hrvatska doživljava silne neugodnosti zbog, kako kažu, tvrdoglavosti Vlade u vezi provođenja europskog uhidbenog naloga, o toj se se temi uopće nije razgovaralo na prošlotjednom plenarnom zasjedanju Europskog parlamenta u Strasbourgu", izjavila je u emisiji Panoptikum Radio Osijekaeuroparlamentarna zastupnica Biljana Borzan. O tome kaže, "kako objašnjava prilično patetične izjave Viviane Reding, iskusne europske političarke konzervativnog pedigrea s novinarskim iskustvom", kako je "vrlo žalosna i razočarana" ponašanjem hrvatskih vlasti i vezi europskog uhidbenog naloga, zastupnica Borzan je objasnila: "Osobno mi se čini da gospođa Reding i nije iskreno ljuta na Hrvatsku kako je to u medijima ispalo. Borzan je tom prilikom rekla kako je Viviane Reding "iskusna europska političarka i sada je već u kampanji za potencijalnu buduću predsjednicu Europske komisije i pokušava na svaki mogući način dobiti pažn ju javnosti. Da je ozbiljno mislila kako je to prava tema, ona bi to još u ponedjeljak navečer, kada je na dnevnom redu bilo riječi o europskom uhidbenom nalogu, otvorila tu temu i pokušala poentirati na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta. Ona to tada nije niti spomenula jer je očito svjesna kako ta tema u raspravi Europskog parlamenta nije osobito zanimljiva." Međutim, odmah nakon plenarne sjednice, naši su je novinari uhvatili na hodniku,te je izrazila svoje žaljenje ne bi li time što više dojmila hrvatsku javnost. Stoga sam uvjerena kako će ta tema vrlo brzo prestati biti hrvatska medijska top-tema, te da nema govora ni o kakvim sankcijama ili sličnim katastrofičnim posljedicama po Hrvatsku kako to prezentira dio hrvatskih medija", izjavila je zastupnica Biljana Borzan Očito, naoko vrlo nediplomatska, provokativna i netaktična izjava "novopečene" europarlamentarke Biljane Borzan, usmjerene prema potpredsjednici EK zaduženoj za pravosuđe, a vrlo vjerojatnoj budućoj predsjednici Europske komisije, ima svoju pozadinu.Biljana Borzan svojim izjavama želi svjesno želi obmanuti hrvatsku javnost i prikazati kako Europska komisija ne pokazuje veliki interes za ukidanjem tzv. „Lex Perković“, već kako potpredsjednica EK Vivian Reading ukidanje spornog zakona forsira iz osobnih razloga, odnosno u svrhu svoje predizborne kampanje. Osim tog razloga, bolji poznavatelji političkog pozicioniranja same obitelji Čupurdija u starom Jugo komunističkom režimu, tvrde da postoje i još neki razlozi takve "grčevite"obrane i umanjivanja značaja i nerazumnosti odluke o donošenju samoga tzv. "lex Pekovića", od strane parlamentarne većine samo dva dana prije ulaska Hrvatske u EU. Naime, naš izvor tvrdi da su razlozi opravdanja takvog SDP-ova poteza pa i same Biljane Borzan, u činjenici da je majka Biljane Borzan (Rosa Čupurdija) bila djelatnica UDBA-e, odnosno Službe državne sigurnosti (SDS), za vrijeme vođenja SDS-a od strane Dragoljuba Krnića. No, najzanimljvije u cijeloj priči jest što je u to vrijeme u osječkoj UDBA-i radio i sam Josip Perković. Osječanima je poznato da je i otac Biljane Borzan Jovo Čupurdija cijeli svoj radni vijek bio vrlo aktivan u komunističkim partijskim strukturama u Osijeku. Tako je otac Biljane Borzan bio i zadnji kandidat za predsjednika Općinskog Komiteta SK općine Osijek 1989. godine, ali je izgubio na prvim tzv. "demokratskim" partijskim izborima u SKH u Osijeku, od tadašnjeg protukandidata, bivšeg direktora osječke Pošte, Stjepana Lukića. Naš izvor tvrdi da bi nadležna državna tijela trebala ispitati obavezno i majku današnje europarlamentarke Biljane Borzan o višedesetljetnim događanjima u strukturama jugoslavenske UDBA-e, kasnije Službe državne sigurnosti, naročito na području Slavonije i Baranje, odnosno području koje je pokrivao Centar Službe državne sigurnosti sa sjedištem u Osijeku.Naime, upravo sama činjenica da Biljana Borzan želi potpuno marginalizirati ovo pitanje koje zanima Bruxelles, ali i cijelu javnost Hrvatske, navodi na zaključak kako ima snažne razloga zašto se ovako postavlja oko velikog političkog pitanja koje je izazvalo prve ozbiljne zategnute odnose na liniji Bruxelles-Zagreb.POGOVOR knjige Josipa Pečarića i Mata Kovačevića: Kraj vremena veleizdajnika?Zagreb, 2009.HRVOJE HITRECZnačajan dio ove knjige zauzimaju stranice o dr. Miroslavu Tuđmanu, kandidatu za dužnost predsjednika Republike Hrvatske.Predstavljanje dr. Tuđmana i njegovih ideja u ovom obliku svakako je dobrodošla zamisao iz više razloga. Očita je, naime, medijska blokada njegovih predizbornih nastupa, ignoriranje njegove nazočnosti događajima, prešućivanje i izostanak imena dr. Miroslava Tuđmana u anketama koje na upitan način ravnaju raspoloženjem birača, kao što je očito favoriziranje nekolicine predsjedničkih kandidata, osobito onih s ljevice. Uz to, u ovo vrijeme medijskoga žutila i lova na senzacije, skromna i vanjskim efektima nesklona osoba dr. Tuđmana nije dobra građa za naslove koji bi privukli publiku. Nije se obogatio ni devedesetih godina ni poslije, privatni život i obitelj drži dalje od javne scene i radoznalaca. Ne daje populističke izjave, ne vrijeđa novinare, niti izaziva skandale. Tako se ponašao i u doba dr. Franje Tuđmana, svoga oca, rijetko se pojavljujući u javnosti i zbog prirode posla što ga je obavljao kao ravnatelj Hrvatske izvještajne službe. Zato je većini građana dr. Miroslav Tuđman zagonetan kandidat za predsjednika države. Mnogi, štoviše, zlurado govore da koristi slavu prezimena, a oni opaki da bi dolazak M. Tuđmana na Pantovčak bio nespojiv s demokratskom praksom, premda znaju da sličnih slučajeva ima i u demokratskim zemljama, primjerice u Sjedinjenim Američkih Državama. Istina je ovo: dr. Miroslav Tuđman je samostalan, ozbiljan političar koji ima čvrsta stajališta o svim pitanjima naše suvremenosti i odlučan je ta stajališta braniti jer su u interesu Hrvatske i hrvatskoga naroda. Njegovo djelovanje dokaz je da još ima političkih osoba u Hrvatskoj koje osjećaju osobnu odgovornost za nacionalnu sudbinu. Hrvatska u ovom trenutku povijesti treba dr. Miroslava Tuđmana. Predstojeći izbori za predsjednika države, naime, nisu rutinski izbori gdje se odlučuje između neštO boljih i nešto lošijih programa, niti su vremena tako ležerna da se može glasovati na temelju površne impresije o osobi. Ovi izbori imaju mnogo veću važnost jer mogu značiti početak novoga puta i doista jamčiti trajni život one vječne Hrvatske o kojoj je govorio dr. Franjo Tuđman. U suprotnom, nastavit će se nova hrvatska tragedija, koja traje od početka 21. stoljeća. Političar i znanstvenik, redoviti profesor informacijskih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dr. Miroslav Tuđman ima zanimljivu i respektabilnu karijeru. Njegovo javno djelovanje seže u svima nama nezaboravne godine Hrvatskoga proljeća, kada se prvi put nakon krvave 1945. probudio i uzdignuo hrvatski duh i hrvatski barjak. U nadonosnom svršetku šezdesetih godina Miroslav Tuđman je uređivao «Studentski list», a l971. godine glavni je urednik časopisa «Pitanja». Taj je časopis bio, recimo tako, seriozniji pandan «Hrvatskome listu», ali ništa manje rezolutan u pitanjima hrvatskih interesa. Bio je jedan od publicističkih stupova Proljeća. To razdoblje punoga angažmana M. Tuđmana mlađoj je publici potpuno nepoznato, a kako i suvremenici brzo zaboravljaju – ja ih eto podsjećam, ne samo jer sam veteran borbe protiv zaborava, nego i da naglasim (i upoznam ignorante) kako se Miroslav Tuđman nije pojavio na javnoj sceni u kombinaciji nepotizma i karijerizma nakon što mu je otac postao predsjednikom države, nego je već u mladosti snažno i zapaženo djelovao na buđenju svijesti o potrebi rješavanja hrvatskoga nacionalnog pitanja. Taj i takav M. Tuđman morao je, naravno, nestati s javne scene nakon sloma Hrvatskoga proljeća. Nije bio osuđen na robiju kao njegov otac, ali je proživljavao i on teške dane, proskribiran i bagateliziran poput mnogih tadanjih mladih i starijih intelektualaca, u vrijeme kada su se u Hrvatskoj na vlast vratili likovi iz komunističke ropotarnice, uključujući komesare iz doba genocida nad hrvatskim narodom. Bavio se nestalnim i slabo plaćenim poslovima u području tek stasale informacijske znanosti, sve dok se napokon nije zaposlio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu – no bilo je to već svršetkom osamdesetih godina, kada se jugokomunistički sustav počeo urušavati. Osnovao je Zavod za informacijske studije, ali će vrlo brzo će doći vrijeme kada će njegova informacijska znanja biti potrebna u posve drugim, ratnim okolnostima. Uoči sloma komunizma, a nakon dopuštenja režima da se mogu osnivati stranke, Miroslav Tuđman je djelovao nezavisno od svoga oca, tražeći u jednom kratkom trenutku moguću suvremenu vezu sa klasičnom socijaldemokracijom, nezagađenom komunističkim uplivom i protuhrvatskim tendencijama, ali se ta potraga ukazala nemogućom. Kada je proglašena samostalna Republika Hrvatska i kada je gotovo istodobno pokrenuta unutarnja i vanjska agresija na mladu državu, Miroslav Tuđman navlači odoru i 1. lipnja l99l. postaje hrvatskim braniteljem. Hrvatske vojske još nema, Zbor narodne garde je njezin nukleus. No užurbanim danonoćnim radom mnogih stotina i tisuća, među kojima je i M. Tuđman, stvara se u tim epskim vremenima hrvatska vojska, koja će u sljedećim godinama izrasti u snagu sposobnu ne samo oduprijeti se neprijatelju, nego ga napokon i pobijediti. Ako se pozorno analiziraju velike akcije Hrvatske vojske sve do l995. i «Oluje», pa zatim i napredovanje prema Bihaću i dalje na sjever, do dodira s tada već savezničkom muslimanskom vojskom – u svim tim zapamćenim ratnim događajima naći će se i ime Miroslava Tuđmana, koji je u međuvremenu napredovao do visokoga čina zasluženog ne u kancelariji nego na poprištu događaja. Kao što je bilo prirodno da čovjek snažnoga hrvatskog osjećaja postane braniteljem, tako je bilo logično i da njegova stručna znanja budu uporabljena na najbolji mogući način već u ratu, ali i u poratnim godinama koje su i dalje zahtijevale najveću pozornost (informaciju) jer sve do mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja nije bilo opuštanja. Premda je i tada bilo primjedaba o nepotizmu, posebno iz bojnih redova onih koji su rat proveli u kavanama , dr. Miroslav Tuđman je postavljen na položaj ravnatelja Hrvatske izvještajne službe koja je (ne kaže sam on, kažu činjenice) doista važan dio priče o borbi hrvatskoga naroda za samostalnost, slobodu i nezavisnost. Imati dragocjenu informaciju, znati ju analizirati, znati ju predočiti – znači ponekad spasiti stotine i stotine života. Proslijediti informaciju politici (političaru, državniku) koji na temelju nje treba procijeniti i donijeti odluku znači odgovornost s kojom se treba znati nositi. U tom razdoblju otac i sin Tuđman postaju istinskim partnerima. Prirodom posla, dr. Miroslav Tuđman susreće se s obavještajnom kremom, zapadnom i istočnom, sastaje se s političarima i državnicima (potonji su na žalost rijetki u tim vremenima, što osjeća i Hrvatska), kreće se u svijetu isprepletenih političkih i špijunskih likova, koji navodno imaju velika iskustva, ali je njihovo poznavanje stvari u jugoistočnoj Europi vrlo skromno, štoviše, kako kaže sam M. Tuđman, «njima je realnost bila nedokučiva». Istom onom brzinom i naporom kako je stvarana Hrvatska vojska, razvija se Hrvatska izvještajna služba pod vodstvom M. Tuđmana, koji se nije htio osloniti na «profesionalce» iz nekih drugih vremena, nego je uzeo mahom sudionike Domovinskoga rata, dragovoljce, rodoljube, domoljube i ratnike. Naravno da su bili bačeni u nepoznato, ali su vrlo brzo svladali vještine potrebne za posao i vrlo spretno, se kretali u toj njima i te kako poznatoj i spoznatoj «nedokučivoj realnosti», što im je davalo prednost pred uvijek zbunjenim strancima. Da je osoba sa čvrstim stajalištima, dr. Miroslav Tuđman dokazao je i kada nije nestao s javne scene nakon biološkoga nestanka prvoga hrvatskog predsjednika. Zgrožen potezima tzv. «trećejanuarske Vlade», a isto tako i nedostojnoga čovjeka koji je na mjestu predsjednika naslijedio njegova oca, dr. Miroslav Tuđman se upustio u bitku tekstovima i informacijama, braneći ne samo čast svoga oca, nego i čast hrvatskih branitelja, Domovinskoga rata i temeljnih vrijednosti na kojima je nastala suverena, demokratska Hrvatska. Uz rijetke intelektualce koji su također spoznali da je tzv. detuđmanizacija zapravo udar na sve hrvatsko, da je rashrvaćivanje (dekroatizacija) i da cijela ta haranga ima mračne i nimalo bezopasne ciljeve, M. Tuđman je u nizu knjiga i članaka razotkrivao načine toga specijalnog rata protiv naše domovine, znanstveno potkovan, dobro obaviješten i točan u zaključcima. Ni jedan od većih igrača u protuhrvatskoj harangi nije ostao izvan njegova vidokruga, uključujući (osobito) S. Mesića i njegovo sramotno svjedočenje u Haagu Mesićev slučaj elaborirao je Tuđman jr. u knjizi «Vrijeme krivokletnika». Analizirao je lucidno i bez krzmanja metode rada političkoga suda u Haagu, kao i držanje službene vlasti i u doba Račana i u doba Sanadera – držanje koje negira državu, koje ju pretvara u koloniju koja prima zapovjedi iz središta moći izvan zemlje, državu koja ne štiti svoje građane, državu koja izručuje pravnim i političkim vandalima one sjajne ljude koji su istu tu državu stvorili i obranili. Te dvije vlasti su u zadnjih skoro devet godina dovele Hrvatsku tu gdje je sada – do moralne, gospodarske, opće krize. Stvari ne mogu ostati kao što su bile, nikakav novi Mesić ne smije nam se više dogoditi, nikakav novi Račan niti novi Sanader. Uzalud će dizati glas domoljubni intelektualci, uzalud se buniti radnici, ako na položaj predsjednika države opet dođe osoba anacionalnoga formata, ispiljena u retorti nedemokratskih zabluda. Uzalud će biti bunt hrvatskih domoljuba, ako izvršna vlast opet bude «tacntreger» u kazališnim predstavama velikih sila, i to onih nesklonih Hrvatskoj, uzalud će biti vapaji poštenih poduzetnika ako ne bude vizije gospodarskoga razvitka. Po redoslijedu su prvi predsjednički izbori i svi koji žele dobro Hrvatskoj trebaju se punom pozornošću posvetiti tom događaju .Ukoliko izaberemo pravu osobu, učinit ćemo prvi korak prema dobrom općem ishodu. Miroslav Tuđman još nije, dok pišem ove retke, u potpunosti izložio svoj program. No, ako se čitaju njegove knjige i napisi, ako se prate njegovi intervjui, program je više-manje poznat. Jedina sila na koju se želi osloniti M. Tuđman jest – Hrvatska. Da je to moguće, već smo dokazali devedesetih prošloga stoljeća, kada smo se oslonili na sebe i uspjeli. Odluke se moraju opet donositi u Zagrebu, a ne u Bruxellesu ili Haagu – poručuje Tuđman. Treba se vratiti temeljima postavljenima u doba stvaranja i obrane domovine, jer oni su baština koju novi naraštaju trebaju cijeniti, treba se vratiti kršćanskim vrijednostima koje su u zlosretnoj menopauzi hrvatske političke elite relativizirale do neprepoznatljivosti. Europsku unije treba shvatiti kao sredstvo a ne cilj, biti dobar susjed svima, ali se odlučno suprotstaviti bilo kakvom obliku zapadnobalkanskoga političkog i državnog saveza, treba nastojati na stabilnosti sada nefunkcionalne Bosne i Hercegovine i na takvom njezinom unutarnjem uređenju koje će zajamčiti stvarnu ravnopravnost hrvatskoga naroda u BiH, što podrazumijeva i vlastiti teritorij (entitet). Treba osnažiti svijest o jedinstvu hrvatskoga narodnog korpusa u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, osigurati u međudržavnim ugovorima sva prava hrvatskim manjinama u drugim zemljama, osobito u Vojvodini, kako bi ta prava bila jednaka onima što ih manjine uživaju u Hrvatskoj. Treba uspostaviti minirani most prema hrvatskom iseljeništvu koje, kako kaže M. Tuđman, premda nastalo iz nevolje, danas u vrijeme globalizacije predstavlja dragocjenu vezu sa svijetom. A glede aktualne gospodarske krize, koja djelomično i jest globalna, M. Tuđman smatra da je nastala ipak (gotovo isključivo) nesposobnim vođenjem države, a ne neradom njezina pučanstva, koje je čestito i radišno, ali trpi posljedice lošega upravljanja i korupcije, koju treba energično odstraniti.Ukratko, M. Tuđman želi vratiti kontinuitet državotvorne politike i biti oslonac hrvatskim građanima, poštujući njihove nacionalne osjećaje kojih je i sam dionikom, poštujući ih kao osobe, poštujući njihova prava i stvarajući zajedno s njima onu sigurnu, stabilnu i doista suverenu državu koja će biti okvir hrvatskoga društvenoga života i hrvatskekulture.
Nema komentara:
Objavi komentar